Kako ćemo izdržati slomljeno srce?

[Razgovor u nastavku bio je na otvaranju Interfaith Compassion Pod-a, 11. rujna 2022.]

Hvala vam svima što me imate i što držite ovaj prostor i projicirate suosjećanje širom svijeta na toliko mnogo načina. Čast mi je biti s vama. I danas se sjećamo rane u svijetu, i blagoslivljamo one koji su zauvijek pogođeni događajima današnjeg dana iscjeljenjem i nadom. Ponekad nam srce pukne. Ponekad doživljavamo slomljeno srce svijeta. A kad to učinimo, pojavljuje se pitanje na koje je Preeta aludirala. I pitanje se može postaviti na mnogo različitih načina, s mnogo različitih okusa, boja i tonova, ali u svojoj srži, način na koji ga ja postavljam je: Kako poštujemo sjećanje i bol koja ide uz bolne događaje, sjećanje na teški i bolni i tragični događaji. Kako učimo iz sjećanja i kako ga pretvaramo u izvor suosjećanja, nade i blagoslova. Drugi način postavljanja pitanja je: Što radimo sa slomljenim srcem?

Kao što je Preeta spomenula, imao sam blagoslov studirati mnogo godina kod profesora Elieja Wiesela i siguran sam da neki od vas znaju da je Elie Wiesel preživio holokaust. Vidio je gubitak majke i male sestre, a potom i oca u logorima smrti, uništenje rodnog grada i cijele kulture i društva u kojem je odrastao, predratne tradicionalne židovske kulture, koja je doista bila izbrisana. . I preživio je i nekako uspio pretočiti svoje iskustvo ove radikalne tame i patnje u motivacijsku snagu za toliko dobra, za toliko rada na ljudskim pravima i prevenciji genocida i stvaranju mira. A kao učitelj i pisac svoju je zadaću desetljećima, do kraja života, vidio u senzibiliziranju učenika i čitatelja i publike, i svakoga tko želi osluškivati stvarnost drugoga, stvarnost drugih ljudi, pomoći ljudima da se prebace iz promatrača u svjedoke.

Gledatelj je netko tko vidi patnju drugoga i osjeća se udaljenim od nje, nimalo upletenim i nimalo povezanim, nimalo odgovornim. A svjedok je netko tko vidi, doživljava, uči o patnji i osjeća da mora postojati odgovor. I tako se sjećam da sam nakon događaja od 11. rujna 2001. nazvao profesora Wiesela i pitao ga, kako u ovome možemo pronaći nadu? I vodili smo dug razgovor. I dok sam postavljao svoje uokvirivanje, svoje pitanje, sinula mi je misao i podijelio sam je s njim da čujem njegov odgovor. I misao je bila vrlo jednostavna, ali bila je sljedeća: pogledajte kako je mala grupa ljudi motivirana mračnom ideologijom promijenila stvarnost za naš svijet. Sada je sve drugačije. Sada su se otvorila mnoga nova vrata koja radije ne bismo otvarali, imamo nove izazove i nova pitanja. Ako se može dogoditi u smjeru tame, ne može li se također dogoditi u službi života, mira, iznenađujućih oslobođenja? Može li mala grupa ljudi postići radikalnu promjenu? Je li to jedna od mnogih lekcija ovog strašnog trenutka? A odgovor profesora Wiesela bio je jezgrovit i jasan: "Sigurno može, ali na nama je da tako bude".

U mojoj tradiciji, u judaizmu, molimo se za mir tri puta dnevno. Mir - Shalom je ime Boga. Mi čeznemo za mirom, ali moramo i raditi za njega. A jedan od velikih mistika moje tradicije, rabin Nachman iz Breslova, koji je živio prije otprilike 200 godina u Ukrajini, uči da moramo tražiti mir među ljudima i između zajednica izvan svijeta, ali isto tako moramo tražiti mir unutar sebe u našem unutarnjih svjetova. A tražiti mir u našim unutarnjim svjetovima znači pronaći božansku ljepotu na našim najvišim i na našim najnižim mjestima, u našem svjetlu iu našoj sjeni, u našoj snazi i u našim borbama.

I kaže da mi to možemo. Moguće je jer ispod svih razlika i svih prosudbi koje donosimo i doživljavamo u našim životima, leži temeljno jedinstvo, jedinstvo. U židovskim mističnim učenjima, kao i u mističnim učenjima mnogih tradicija, možda svih mističnih tradicija, stvaranja, svemira, svi naši životi kreću se od jedinstva i kreću se ka jedinstvu. A između je mnoštvo, 10 000 stvari svijeta. Cijela se povijest odvija u ovom trenutku između dva jedinstva, a svaki naš život kreće se od jedinstva do jedinstva. A između toga doživljavamo razne susrete i priče i pouke. Ali prema mističnim učenjima moje tradicije, drugo jedinstvo, na kraju povijesti, razlikuje se od prvog jedinstva na početku, jer drugo jedinstvo ima dojam, otisak svih priča koje su se odvijale.

I tako je kretanje svemira i kretanje povijesti, u ovom gledištu, od jednostavne jednote do višestrukosti i svih borbi i svih priča i svih boja i svih tonova i svih iskustava koja smo svi skupa iskusili kroz našu povijest i naše pojedinačne živote, naše kolektivne povijesti. I opet, povratak jedinstvu koje je sada bogato i složeno jedinstvo s mnogo, mnogo priča, boja, tonova, pjesama, pjesama i plesova uključenih na neki način u to jedinstvo. I kroz naše živote, kroz naša dobra djela i naša djela ljubaznosti mi ponovno ujedinjujemo svaki pojedini aspekt svemira koji dotaknemo s iskonskom temeljnom jedinstvom. A ono što mi to znači na vrlo jednostavnoj razini jest da smo svi povezani u jedno, naše vjerničke tradicije, naše priče dijele toliko sličnosti i odjeka.

Hodamo tako blizu jedno drugom uz planinu do mjesta gdje se nebo i zemlja ljube. Također smo povezani, kako nas je učio profesor Wiesel, kroz naše priče i naše različitosti, što je profesor Wiesel nazvao našom drugošću. Ovo je prečesto izvor i bio je izvor sukoba i otuđenja u patnji, ali doista može biti, i mora biti izvor strahopoštovanja i oduševljenja. Dakle, kada vidim drugu osobu, mogu se povezati sa zajedničkim stvarima, zajedničkim karakteristikama, dubokim rezonancijama i našim zajedničkim konačnim precima i našom zajedničkom konačnom sudbinom. Ali jednako tako kad vidim drugu osobu, mogu znatiželjno i oduševljeno učiti upravo iz razlika među nama, a to su i putevi prema suosjećanju i poštovanju i miru. Ali kroz bilo koji put, moram naučiti stajati sa strahopoštovanjem i poštovanjem u prisutnosti drugog beskrajno dragocjenog ljudskog bića.

Želim podijeliti priču koja sadrži neke naznake o tome kako možemo rasti u ovome. A ovo je priča koja je, po meni, vrlo duboko mistična i egzistencijalna priča, duhovna priča, ali to nije drevna priča. Nije od mističnih majstora. Priča je to koja se zbila ne tako davno. I to sam čuo od svog sina. Moj sin je prije nekoliko godina bio na studijskom programu u inozemstvu u Izraelu, koji je uključivao i putovanje u Poljsku. I bila je to skupina američkih tinejdžera koji su posjećivali stare centre židovskog života u Varšavi i Krakowu i drugdje, gradove sada naseljene drugim zajednicama, nekim Židovima, kao i duhovima mnogih koji su odvedeni tijekom holokausta. I ti su tinejdžeri putovali na ta mjesta kako bi naučili o vlastitoj povijesti američkih Židova, o svom podrijetlu.

A putovali su i u logore čija su imena, kad se izgovore, otvarala crne rupe u svijetu. I stigli su i putovali su i istraživali i učili. I jednog dana usred svega ovoga, najbolji prijatelj mog sina na ovom programu misteriozno je otišao na jedan dan s jednom od savjetnica. Nestao je, a vratio se kasno navečer i nikome nije htio reći gdje je bio, ali je na kraju rekao mom sinu jer su bili dobri prijatelji i evo što je rekao. Prijatelj mog sina je rekao sljedeće.

Rekao je, znate, moj pradjed i baka su se vjenčali tri tjedna prije deportacije u koncentracijski logor. A u logoru je moj pradjed svaki dan u sumrak odlazio do ograde koja je dijelila muški od ženskog logora. I tamo bi upoznao moju prabaku kad bi mogao. I gurnuo bi joj dodatni krumpir ili komad kruha kroz ogradu kad god bi mogao, i to je trajalo nekoliko tjedana. Ali onda je, nastavio je prijatelj mog sina, moja prabaka iz samog logora prebačena na periferiju logora, gdje je bila farma zečeva. Nacisti su od zečeva izrađivali ovratnike za svoje uniforme. A ovom farmom kunića upravljao je 19-godišnji Poljak po imenu Vladic Misiuna, koji je u jednom trenutku shvatio da kunići dobivaju bolju i više hrane od židovskih robovskih radnika. I tako im je ušuljao hranu, uhvatili su ga Nijemci i pretukli, ali on je to činio uvijek iznova.

Onda se nešto dogodilo, nastavio je prijatelj mog sina, moja prabaka je posjekla ruku na ogradi. Nije bila ozbiljna posjekotina, ali se inficirala. I to također nije bilo ozbiljno ako ste imali antibiotike, ali naravno, za Židova u to vrijeme i na tom mjestu, nabava lijeka bila je nemoguća. I tako se zaraza proširila i moja je prabaka očito trebala umrijeti. Što je 19-godišnji upravitelj farme kunića napravio kad je ovo vidio? Porezao je sebi ruku, a svoju je ranu stavio na njezinu ranu kako bi dobio istu infekciju. I jest, zarazio se istom infekcijom koju je imala i ona, i pustio je da raste i razvija se dok nije postalo ozbiljno, a ruka mu je bila natečena i crvena. I otišao je kod nacista i rekao, Trebaju mi lijekovi. Ja sam menadžer, ja sam dobar menadžer. A ako ja umrem, izgubit ćeš velik dio produktivnosti ove farme zečeva. I tako su mu dali antibiotike i on ih je podijelio s mojom prabakom i spasio joj je život. I tako je nastavio prijatelj mog sina. Gdje sam bio neki dan kad sam napustio program? Otišao sam do Vladica Misiune. Sada je starac. Još je živ. I živi izvan Varšave. Otišao sam do njega da mu kažem, hvala ti za moj život. Hvala ti za moj život.

Što znači dijeliti tuđu ranu? Što znači podijeliti tuđu bolest ili infekciju? Što je potrebno da bi se postalo osobom koja bi učinila takvo što suočena s ogromnim pritiskom da mrzi i dehumanizira drugoga? Kad bismo znali odgovor na ovo pitanje, kad bismo znali aktivirati moralne centre suosjećanja i hrabrosti ljudskih bića, ne bi li naš svijet izgledao drugačije. Što ako smo jedno drugome ušli u svijest do te mjere da smo postali ranjivi i osjetljivi na rane drugoga? Što ako bi svatko od nas i svaka organizirana skupina ljudi, svaka zajednica, istinski i duboko osjećala da ono što ranjava tebe ranjava i mene? A što ako znamo da naš vlastiti lijek, naše vlastito ozdravljenje, ovisi o ozdravljenju drugih? Je li moguće da naučimo dijeliti tuđu ranu? Je li moguće da se prisjetimo da smo svi, bez iznimke, obitelj? Je li moguće da možemo otvoriti svoja srca jedni drugima i, čineći to, postati blagoslovi jedni drugima i cijeloj kreaciji kakva nam je suđeno biti.

Kao što mi je profesor Wiesel rekao u tom razgovoru prije mnogo godina, odgovor je na svakome od nas. To ovisi o nama pojedinačno. Sve zajedno ovisi o nama kao rastućoj prekrasnoj zajednici ljudi koji žude za iscjeljenjem, a čežnja je ključna, dopuštajući našoj čežnji i želji za mirom i iscjeljenjem i vezom da rastu.

Čežnja je blagoslov, iako nije uvijek ugodna i često nas uče da je izbjegavamo, moramo produbiti svoju čežnju i dati joj glas. I kao što nas je profesor Wiesel naučio, moramo njegovati svoju radost kako bismo podržali trajnu predanost tome da svijet učinimo mjestom suosjećanja i svete ljubavi.

Nismo sami u tome. Imamo pomoć naših predaka, naših učitelja, naših prijatelja, naše djece koja nas bodre iz budućnosti. Imamo jedno drugo, imamo beskrajnu podršku i ljubav božanskog. Neka bude tako.