Sestra Marilyn: Doći i vidjeti

Prije mnogo, mnogo godina, kad sam imala 18 godina i prvi put ušla u samostan, željela sam biti učiteljica i matematičarka i sve to. Naš život je bio vrlo strukturiran od 5 ujutro do 22 sata, svaki dan, osim nedjelje, popodne smo imali slobodno.

Na početku te prve godine, jedna od časnih sestara novakinja pozvala me da pođem s njom u San Francisco u posjet njezinom ujaku. Podignuo sam pogled s knjige koju sam čitao i rekao: "Ne, ne želim to učiniti." Nisam poznavao njenog strica i jedva sam je poznavao. Pa sam se vratio čitanju svoje knjige.

Sljedeći dan, ravnateljica novakinja koja je bila zadužena za naš trening i mentorstvo pozvala me u svoj ured i ispričala ovaj događaj.

Rekla je: "Je li istina da si odbio poziv da s drugom sestrom odeš nekome u posjet?"

Rekao sam, "Da. Točno."

Rekla je nekoliko stvari, koje neću ovdje ponavljati :), o tome kako sam morao naučiti biti otvoreniji i bla, moj odgovor u svoj svojoj naivnosti i (sad bih rekao) gluposti, pogledao sam ravno u nju i rekao: "Ali sestro, ljudski odnosi zapravo nisu moje područje."

Šok na njenom licu! Pravo je čudo da me nije otpustila iz samostana i poslala kući. :)

Ali tako sam živio. Živio sam u svojoj glavi. Voljela sam čitati. Bio sam kompetentan, imao sam samopouzdanja, osjećao sam da imam kontrolu (i, uglavnom, jesam) kad sam počeo predavati. I uvijek sam osjećao Božju blizinu. Ali, nekako, to se nikada nije prenijelo na druge ljude -- na tu povezanost za koju sada znam da je tako nevjerojatno središnja.

Ta povezanost počela mi je nazirati kroz kontakt s izbjeglicama.

Jednog sam dana sreo biskupa koji je bio iz Južnog Sudana. [Bio je] crni Afrikanac, vrlo lijep skroman čovjek. Zovem ga Majkom Terezom Afrike. Umro je prošle godine.

Pričao mi je o ratu u Južnom Sudanu i kako ima izbjeglice koje žive u njegovoj kući i kraterima od bombi u njegovom dvorištu, jer ga je sjever Sudana bombardirao jer je bio mirotvorac i sve to.

Moj je trenutni odgovor bio (nisam mu znao ime), "Biskupe", rekao sam. "Volio bih da znam više o patnji vašeg naroda."

Pogledao me i rekao, "Dođi i vidi."

Dođi i vidi.

I tako sam i učinio.

Učili smo svete spise -- kršćanske i hebrejske spise -- dok sam bio na obuci u samostanu, a to je prva riječ, prva rečenica, koju Isus izgovara u Ivanovom evanđelju. Dvojica mu priđu i kažu: "Učitelju, gdje živiš?"

A on kaže: "Dođi i vidi."

Pa kad mi je biskup to rekao, rekao sam, 'Oh, ne mogu tome reći ne.'

Znaš, dođi i vidi. I nisam razmišljao o tome kad sam imao osamnaest i rekao: "Ne, ne želim ići vidjeti tvog ujaka."

Do tada sam već imao otvorenost, zbog rada s izbjeglicama, da sam želio doći i vidjeti. I tako sam otišao i vidio.

Taj slučaj mene kao mladog novaka, a onda i ta prekretnica s tim biskupom mnogo godina kasnije, vratio sam se kroz ServiceSpace. Kad nam je [osnivač] Nipun izložio razliku između transakcijskih i transformacijskih ili relacijskih načina postojanja, šokirano sam shvatio koliko je moj život bio transakcijski. I koliko sam bio dužan izbjeglicama što su mi pomogli da to vidim kao više relacijsko.

Da se vratimo na taj redak u Ivanovu evanđelju, razmislite o vlastitom životu. Koliko puta vam je netko prišao, bilo na sastanku ili negdje drugdje, i rekao: "Hej, pa gdje ti živiš?"

Uvijek odgovorim: "Živim u području zaljeva San Francisca."

Što ako bih odgovorio više poput Isusa i rekao: "Pa, dođi i vidi", pozivajući više ljudi u svoj život, a ne samo razmjenjujući informacije?

"Ja živim u San Franciscu, gdje ti živiš?" "Živim u Indiji." To je samo transakcija. I tako je mnogo ugodnije, jer nema rizika. Pravo? Nema rizika.

Kad bismo mogli -- kad bih mogao -- krenuti više prema pozivima umjesto informacijama, koliko bi moj život bio širi i obogaćujući? Jer bilo bi više ljudi u njemu - bilo tko tko je prihvatio poziv da dođe i vidi, što zapravo znači: "Dođi i budi sa mnom. Vidi gdje živim. Vidi kako živim."

Na to je Isus pozivao prva dva učenika.

Mogao je reći: "Oh, ja živim u Nazaretu. Ja sam iz obitelji stolara."

Nije.

Rekao je: "Dođi i vidi. Dođi i budi sa mnom. Živi kao što ja živim." A to je stvarno transformacija.

Dakle, za moj vlastiti život to je značilo prijelaz s 10 zapovijedi na 8 blaženstava, što su načini življenja, a ne zakoni.

I prelazak sa sustava vjerovanja na način, praksu življenja. Zapravo, Nipun, tvoja šogorica, Pavi, bila je ta koja mi je prva rekla (kada sam prvi put zakoračio u njihov prekrasan dom za razgovor s hinduistima, budistima i atijestima) -- njezino prvo pitanje bilo mi je "Pa, što vjeruješ?" Nije bilo: "U što vjerujete, sestro Marilyn?" Bilo je, "Koja je vaša praksa?"

Znate, nakon 50 godina samostana, to me nitko nikada nije pitao. Ali to je pitanje - Kakva je naša praksa, kao sljedbenika voljenog?

Odatle sam počeo shvaćati međusobnu povezanost svih, bez obzira na to pozivate li ih unutra ili ne. Pa zašto ih ne pozvati unutra? Zašto se ne obogatiti? Što je, naravno, ono o čemu se radi u cijeloj ovoj platformi ServiceSpace. To je mreža povezanosti. Tako lijepo.

To me natjeralo na razmišljanje o -- znate, kada su mala djeca prvi put počela crtati? Primjećujete da crtaju svoju kuću i cvijet i možda majku i oca u štapićima. I onda uvijek stavljaju u nebo. Ali gdje je nebo? To je ova mala plava traka u gornjem dijelu stranice, zar ne? Nebo je gore. Tek kad odrastu, shvate da se nebo spušta sve do zemlje i da je plavetnilo posvuda.

Mislim da mnogi od nas koji se nazivamo kršćanima, još uvijek mislimo da je nebo tamo gore. Taj Bog je negdje gore. I težimo za tim, a nedostaju nam ljudi s kojima živimo, s kojima smo u interakciji. Dakle, unijeti taj osjećaj povezanosti u naše živote tako je velik dar.

U životu Moneta, lijepog slikara, on je u jednom trenutku u svojim sedamdesetima gubio vid. Liječnik mu je rekao da mora na operaciju katarakte. Odmah je odgovorio.

Rekao je: "Ne želim operaciju."

Doktor je rekao: "Pa, nije loše. Vrlo brzo je gotovo."

Monet je rekao: "Ne, ne, ne, ne bojim se toga. Cijeli sam život čekao da vidim svijet onakvim kakvim ga sada vidim. Gdje je sve povezano. Gdje se ljiljani stapaju s jezercem i horizontom stapa se sa žitnim poljem i sve to."

I mislio sam da je to tako veličanstvena slika, zar ne? Jer ono što svi znamo u svom srcu -- da nema razdvajanja.

Kad sam otišao na povlačenje, Gandhi 3.0 Retreat prije godinu i pol dana, proveo sam dan s jednim od prekrasnih volontera, Kishanom, obilazeći Stari grad Ahmedabada s nekoliko drugih povučenika. A ako poznajete Kishana, znate koliko je izvanredan. On je krajnje skroman, prisutan i radostan. Stoga je vrlo privlačno biti s ovim. Nisam znao koju turneju vodi, ali samo sam rekao, "Želim ići s tobom. Ti si vođa turneje -- kamo god da ideš, ja idem s tobom."

Ima mnogo lijepih stvari u Starom gradu -- hramovi, arhitektura -- ali on je bio usredotočen na ljude. Doveo nas je u kafić koji su držali zatvorenici da razgovaramo sa zatvorenicima. A onda je razgovarao sa svakim prodavačem kojeg smo sreli, bilo da su prodavali travu za krave -- čak je razgovarao i s kravama. To me se toliko dojmilo, a kad smo izašli iz jednog hrama, na pločniku ispred hrama sjedila je žena prekriženih nogu. Molila je. Dok smo nas troje bijelih zapadnjaka prolazili s Kishanom, ta se žena odmah okrenula prema nama i podigla ruke. Imala sam hrpu rupija u torbici, pa kopam po torbici da ih uzmem.

Kishan se okrenuo prema meni i rekao: "Nemoj to raditi."

Pa sam pomislio: "U redu, kad je u Rimu, Kishan zna bolje od mene."

Pa sam izvadio ruku iz torbice i samo prišao ženi. I Kishan je čučnuo do nje, stavio joj ruku oko ramena -- bila je prilično starija -- i objasnio toj ženi, "Tri su posjetitelja s druge polovice svijeta. Što im danas možeš dati? Sigurno imate dar za podijeliti."

Nas troje smo rekli: "Što? Ova žena moli od nas. Sada on želi da nam ona nešto da?"

Zatim joj je vrlo tiho rekao: "Svakako im možeš ponuditi blagoslov."

A žena nam je, bez sumnje, uputila prekrasan blagoslov.

Bio sam prikovan. I u tom trenutku prošao je čovjek noseći pekarsku vrećicu s ružičastom kutijom u njoj iz pekare. I on je čuo taj razgovor, okrenuo se, vratio do nas i ponudio joj kolač.

Trajalo je otprilike jednu minutu. I sažeto je kako bi interakcije trebale biti relacijske, a ne transakcijske. I kako svatko ima darove za podijeliti i dati. I taj će trenutak, mislim, ostati sa mnom do dana moje smrti. Taj Kishan je vidio svačiju sposobnost da blagoslovi sve druge.

I podsjeća me na sufijsku pjesmu iz muslimanske tradicije od Rumija. Znam da sam već citirao ovdje, ali to je moja omiljena molitva:

Budite onaj koji kada uđete u sobu. Blagoslov prelazi na onoga kome je najpotrebniji. Čak i ako niste bili ispunjeni. Budi kruh.

Hvala vam. Mislim da bi to trebala biti moja priča - da pokušavam biti kruh za one koje sretnem. I na pitanje "gdje živiš" pokušavam odgovoriti pozivom da pozovem drugu osobu da vidi gdje živim i kako živim i postane dio mog života.

Jako sam introvert, pa mi ovo nije lako, ali je tako obogaćujuće. Znam da to trebamo nastaviti raditi. Ako bih mogao dati neki savjet svima vama mlađima :), to bi bio da preuzmete rizik pozivanja drugih ljudi. A kada vas netko pita gdje živite, razmislite o tome da date relacijski odgovor, a ne transakcijski.

Postoje još dva mala citata koja bih volio čuti i onda stajem.

Postoji knjiga -- ne mogu se trenutno sjetiti autora -- ali ona je hodala zapadnom Afrikom s plemenom koje je bilo vrlo nomadsko i koje je vodilo svoju stoku. Tu i tamo, pleme bi moralo otići u grad kako bi nabavilo osnovne stvari poput sapuna. I, neizbježno, prodavač u trgovini bi rekao: "Oh, odakle ste vi ljudi?"

A Fulani (pleme), oni bi uvijek odgovorili, "Sada smo ovdje."

Dakle, umjesto da gledaju u prošlost odakle ste došli, ili čak u budućnost ("na putu smo ka tom i tom"), oni su utonuli u sadašnji trenutak. Nije važno odakle sam, gdje je naša prošlost ili kakva bi mogla biti naša budućnost. Sada smo ovdje. Dakle, povežimo se jedni s drugima.

I onda, od redovnika iz petog stoljeća, sveca Columba, koji je puno putovao u razne crkve u (mislim da je to bilo) Engleskoj ili Irskoj.

Rekao je (ovo je jedna od njegovih molitvi): "Da stignem na svako mjesto u koje uđem."

Opet poziv da budeš tu gdje jesi, koji proteže sve nas.

Stoga vam hvala na ovoj prilici da podijelim svoj rast u nekoga tko shvaća da bi ljudski odnosi mogli biti naše polje.

Hvala vam.