Mjesta za sve

Raspadanje stvari je vrsta testiranja, ali i vrsta iscjeljenja. Mislimo da je poanta proći test ili prevladati problem, ali istina je da se stvari zapravo ne rješavaju. One se spoje i raspadnu. Zatim se ponovno spoje i ponovno raspadnu. Jednostavno je tako. Iscjeljenje dolazi od dopuštanja da postoji prostor da se sve to dogodi: prostor za tugu, za olakšanje, za bijedu, za radost.

Kad mislimo da će nam nešto donijeti zadovoljstvo, ne znamo što će se zapravo dogoditi. Kad mislimo da će nam nešto donijeti patnju, ne znamo. Najvažnije od svega je da ostavimo prostor za neznanje. Pokušavamo učiniti ono što mislimo da će nam pomoći. Ali ne znamo. Nikad ne znamo hoćemo li se potpuno srušiti ili se uspraviti. Kad dođe do razočaranja, ne znamo je li to kraj priče. Možda je to samo početak velike avanture…

Kad se stvari raspadnu i nađemo se na rubu ne znamo čega, test za svakoga od nas je ostati na tom rubu i ne konkretizirati se. Duhovno putovanje nije o nebu i konačnom dolasku na mjesto koje je zaista sjajno. Zapravo, takav način gledanja na stvari je ono što nas čini jadnima. Misliti da možemo pronaći neko trajno zadovoljstvo i izbjeći bol je ono što se u budizmu naziva samsara, beznadan ciklus koji se beskrajno vrti u krug i uzrokuje nam veliku patnju. Prva plemenita istina Bude ističe da je patnja neizbježna za ljudska bića sve dok vjerujemo da stvari traju - da se ne raspadaju, da se na njih možemo osloniti da zadovolje našu glad za sigurnošću. S ove točke gledišta, jedino vrijeme kada znamo što se zapravo događa je kada je tepih izvučen i ne možemo pronaći mjesto za slijetanje. Koristimo ove situacije ili da se probudimo ili da se uspavamo. Upravo sada - u trenutku bez temelja - je sjeme brige za one kojima je potrebna naša briga i otkrivanja naše dobrote...

Život je dobar učitelj i dobar prijatelj. Stvari su uvijek u tranziciji, samo kad bismo to mogli shvatiti. Ništa se nikada ne sažima na način o kojem volimo sanjati. Izvancentrično, međustanje je idealna situacija, situacija u kojoj se ne zaglavimo i možemo otvoriti svoja srca i umove preko granica. To je vrlo nježno, neagresivno, otvoreno stanje stvari.

Ostati s tom drhtavošću – ostati sa slomljenim srcem, s kruljenjem u želucu, s osjećajem beznađa – to je put istinskog buđenja. Ostati s tom neizvjesnošću, naučiti se opustiti usred kaosa, naučiti ne paničariti – to je duhovni put. Stjecanje vještine uhvatiti sebe, biti blag i suosjećajno uhvatiti sebe, put je ratnika..."